Dado ili kardinal Rec

Ovdje prikazane slike pripadaju seriji nazvanoj “Memoari kardinala Reca”. Slikane su 1992. godine  uljem na drvenim pločama iste dimenzije (251 × 122 cm) sem gornje slike (Pobuna, ulje na platnu, 225 × 400 cm). Ovdje su propraćene tekstom Pjera Betenkura Dado ili kardinal Rec, prvobitno objavljenom u časopisu L’Œuf sauvage (Divlje jaje) broj 6 iz zime 1992-1993.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata
❧
Projekcija na
cijelom ekranu  

Posledja karuca koje se Dado dokopao svojim četkama bila je ona u kojoj se prevozio Bifon. Ljubak gonilac instinkata između Pariza i Monbara nesumnjivo je drijemao. Dado mi je tražio malu pomoć da ga probudim. I da pripremi svoj zločin. Znajući o čemu se radi, ako smijem da kažem. Niko ne voli da ubija mrtve.

Ali ovoga puta napao je karucu mnogo bolje čuvanu, prethođenu i praćenu takoreći kraljevskom svitom. I ova karuca koja se ponekad zaustavlja u toku dana da bi iz nje izašla neka lepa markiza napudrovane njuškice – nužda je nužda, krije u sjenci svojih vrata jedno biće drugačije namolovano i malo opasnije privlačnosti, kardinala Reca.

Predstoji duplo zadovoljstvo: ubiti jednoga, i na još toplom tijelu veledostojnika, uživati u nježnoj intimnosti ostalih.

Prije no što počini djelo, Dado prikuplja podatke o ličnosti da bi u neku ruku prošao kroz njegov život. Malo kao što se pređe pogledom jelovnik. Jedan drug staretinar stavlja mu u ruke cjelokupna djela kardinala Reca i evo ga gdje se udubio u čitanje. Ne usteže se da se oduševljava. Pod potsmešljivim pogledom svojih kćeri, lijepih obje kao markize o kojima sam govorio i čije su lijepe glavice sa kojima su žonglirale na visokim studijama, sposobne da razlikuku istinu od laži i da proniknu u karakter jednog čovjeka. Što se Dada tiče, on je utonuo u čitanje bez uzdržavanja, on sebi može dozvoliti da obožava, jer će žrtvovati. To je privilegija koju je zadržao za sebe, koju hoće da iskoristi bez svjedoka, u samoći ateljea koji će postati ta karuca, gdje će početi, obavezno u bolu, njegovo suočavanje sa kardinalom. Iz toga se može zaključiti da je Dado moralista koji svakome hoće da da smrt koju zaslužuje.

Ali na kraju krajeva, ko je Rec i zaslužuje li on tolike počasti? Na margini zanimanja na koje je bio nateran, čovek vrlo složen, od dvoboja do ljubavnih avantura, vezujući se na kraju za svoj zanat kardinala, ali vječito kriv zbog priča punih “malih istinitih činjenica” kakve je čitao Stendal, eksplozivna mješavina mnogo ličnosti od kojih – on obožava Cezara – neke i nisu iz najpristojnijeg svijeta. Ali, da bi se iskupio za sve, jedna odora i jedan stil. Ko je Rec? Svako to može shvatiti čitajući Memoare. Dado, lično.

Hteo je da upozna svog čovjeka izbliže, kao da svako pogubljenje zahtijeva suđenje, prethodno ili posmrtno, ali koje vam u svakom slučaju pere ruke što ste ga obavili. Pošto je čin izvršen, evo nam sada vraćena oružja zločina, izvješana po zidovima; oružje koje bi se moglo reći da je poslužilo za ovo ubistvo: slike koje su u stvari jedna jedina, pretovarene, urlajuće, provokativne – još uvijek krvave, kao gvožđa u rani, gvožđa koja se uvijek ponovo zabadaju kao da je svaka rana ognjište u kome se grije nož prije nego što se kuje na nakovnju da bi bio što oštriji i da bi se ponovo zabadao. Govorio san o nakovnju: Dadova glava, razumije se. Ali zašto je tu i ognjište? Pošto tu, u plamenu, sve počinje.

Pjer Betenkur, 1992. godine.
Preveo sa francuskog Franjo Termačić