Dado – Les Orpellières
Od 1994, Dado stvara zidne slike i skulpture u prostoru nekadašnjeg vinskog podruma Orpelijer (Les Orpellières), koji se nalazi u Serinjanu, u Francuskoj. Dado tu redovno dolazi i stvara sve do 1999, kad je ovaj prostor svecano otvoren.
Dado, O prolaznosti i trajanju (2023, 34 min)
Autorka filma Sanja Blečić, u saradnji sa Snežanom Nikčević.
Snimatelj Svetozar Čađenović, montažer Dragan Marković.
U filmu ucestvuju:
Amarant Sidon, cerka umjetnika, Loran Le Bon, predsjednik Centra Žorž Pompidu, Andre Želis, nekadašnji gradonacelnik Serinjana, Žerom Irigojen, Zavod za zaštitu priobalja, Žermen Viat, pocasni direktor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Benoa Dagron, konzervator restaurator, Od Osilu, konzervatorka restauratorka, Emili Lorme, konzervatorka restauratorka, Stefan Boš, grafitista, Laura i Paskal Katri, vlasnici Ambasade IV internacionale.
Ovaj dokumentarac, prikazan na Prvom programu nacionalnog javnog servisa RTCG 21. februara, ekipa RTCG realizovala je povodom velikog projekta restauracije Dadove “Gernike u boji”, u prostoru Orpelijera, nekadašnje vinarije, koja je bila ispisana anonimnim grafitima, gdje je umjetnik radio u periodu od 1994-1999, u vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
Smješteno u blizini Serinjana, u oblasti Ero, u zoni klasiranoj kao Natura 2000, sa izvanredno bogatom faunom i florom, ovo remek djelo in situ svjedoci o Dadovom pasioniranom odnosu prema živom svijetu i njegovoj fascinaciji grafitima, urbanom jeziku koji otkriva tokom svog putovanja u Njujork, 1962.
Radovi na restauraciji u Orpelijeru, zapoceti u maju 2022, kojima upravlja Zavod za zaštitu priobalja, kod ekipe konzervatora-restauratora pokrece zanimljiva pitanja, buduci da je Dado radio na zidovima koji su “živi”, ošteceni i vlažni, uvažavajuci princip destruktivnosti u prirodi. Vrijednost dokumentarca predstavlja i dosad neobjavljen bogat arhivski materijal. Takodje, on baca novu svjetlost na znacaj grafita u Dadovom kreativnom procesu tokom devedesetih godina, kada je saradjivao sa Stefanom Bošom, oslikavajuci zidove Ambasade IV internacionale, u Monžavuu.
∗
∗ ∗
Koristite tipke sa strelicama lijevo i desno na tastaturi da biste aktivirali prikazivanje fotografija jednu za drugom. ❧ Zadržite kursor na fotografiji za više informacija. ❧ Klikom na slike povećavate ih do velikog i najvećeg formata.
Svi su tu – iznikli iz Dadove mračne unutrašnjosti smrskavajući na zidinama Orpeljea ili čvrsto se sljepljujući u gomili hibridnih i pomamnih skulptura, slomljeni, izopačeni, razderani, bijesni, sav šljam djetinjstva, sva bagra košmara. Vrvi i kalja. Ako zanemarimo običnu životnu buku i ako načuljimo uho, izvan tišine koja je svojstvena slikarstvu, razgovoru o oblicima, čućemo koncert koji nas osvaja, koncert jauka, cviljenja i kletvi. Duši bi bilo lakše ako bi čula neku riječ ili bar neki smijeh. Ali, usta su ovdje nacrtana samo za krik, kao i oči koje nijesu prazne, obilježene su samo suzama.
U Orpeljeu se, za vječnost ljudske dimenzije, zaustavio egzodus figura bola i tuge. Zidovi zadržavaju čudovišta. Neće ići dalje. Na neki način su spašena – preživjeli su zaustavljeni u pomami i oprostu najmračnije i najbučnije ljepote koja postoji. Treba znati i da su druge dadomorfne horde izbjegle sve nesreće našeg vremena tiskajući se u neko sklonište. Dok god bude Dada i zidova, opustošeni narod će nastaviti da se razmnožava i njegovo mnoštvo će zasititi mjesto počinka do destrukcije svijeta.
Dado u Orpeljeu, Klod Luj Kombe (Claude Louis-Combet), 2006. godine.
S francuskog prevela: Sanela Demić
∗
∗ ∗
Istopljena pregrada, iznutrice hibridnih bića, od bezvrijednih organa i stvari. Sperme i crne krvi koje šikljaju prenoseći se na staklo. Sliijepa isparenja za pljuskove živih leševa.
Svaki okvir je ovdje kućica, i prozor, i otvara se na bliske provalije. Kao obično, od svojih prvih slika, Dado kao na krst raspinje sjećanje na vertikalnim zemljama potisnutih užasa, tamo gde nasilje obične svakodnevnice odbija svaku neutralnost i podaje se sladunjavim zanosima. Nemoguće i halucinantne, vizije grozne i nježne ljudskosti ovoga francuskog Crnogorca danas opsedaju štampu na cijeloj planeti: one zapitkuju ogledala naših prebivališta sve do zenita našeg oka.
Treba li bježati od onoga sto je čovjek u stanju da uradi, ili se riješiti da mu postavljamo pitanja?
Zermen Viat
(Germain Viatte, Direktor Nacionalnog Muzeja Moderne Umetnosti – Centar Industrijske Kreativnosti Centar Georges Pompidou Paris),
1996. godine.
∗
∗ ∗
