Spaljivanje mrtvih
Tekst je odlomak iz eponima Amarante Szidon, umjetnikove kćerke. Slike su preuzete iz serije koja sadrži oko stotinak fotografija Dominga Đurića koje je 1989. godine fotografisao u ateljeu u Eruvalu, nekoliko mjeseci poslije požara.
Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata
❧
Projekcija na
cijelom ekranu
Johan Sebastijan Bah, Stradanje prema Svetom Jovanu – Christus, der uns selig macht
Ramin, Thomanerchor Leipzig,Gewandhausorcherster, 1956
Tokom ljeta, koristeći fotelje iz Prirodnjačkog kabineta, moj otac je uredio atelje da liči na malu pozornicu; stolice su bile raspoređene kružno kao da su bile predodređene za primanje posjetilaca. Istina, niko se nije nikada usudio sjesti; zaobilazili smo ih s oprezom, kao da koračamo kroz bojno polje prekriveno leševima, da se ne bi spotakli o otkinutu ruku ili nogu. Kako su prolazile sedmice, postalo je očigledno da su te toliko očekivani gosti bili niko drugi do naslikana stvorenja, čiji se dah mogao osjetiti kroz koži ili vlakna tkanine. Najčešće su te oči i usta izranjali na najvidljivijoj površini stolice, čak do tačke do koje su se i koji su posjedovali samo naslanjali. Moj otac se zabavljao sa stolicama izazivajući nejasna uskrsnuća, razgovarajući sa mrtvima. Fotelje iz Prirodnjačkog kabineta bili su njegovi anonimni gosti, koje je primao kao izbjeglice u kapeli svoje radionice. Nepokretni fantomi, ni određenog imena ni pola, dešavalo mi se da ih čujem kako tiho pričaju sa ostalim nevidljivim bićima, koji su, ne bez straha čekali otjelovljenje od ruke majstora. Oduvijek su u mlinu Eruvala cirkulisala ova nevidljiva bića, izvori dnevnih dječijih strahova, koji, noću, ostaju mirni i tihi. Sa stolicama,neki su otjelovljeni nakon godina, decenija možda, plutajući u vakuumu. Na moje veliko olakšanje, inače, licem u lice napokon je to postalo moguće; u radionici mlina u H., od danas sam imao nešto za šta sam se mogao zakačiti.
Moj otac ide prvi; umjesto da po navici obilazi jezero, on se zaputi strmim putem, koji je visio nad kamenim zidom, koji je vodio do pećine. Slijedim ga, moje noge malo podrhtavaju, beton kojim hodam nikad mi nije bio naklonjen – užurbani koraci, padovi izbjegnuti zbog ispravnosti, i zelena mahovina koja raste po zidu – bili su glavni izvor inspiracije za moje noćne more u adolescenciji. Na putu me je par mačaka okrznulo mjaukajući, žureći da se vrate svojoj igri koju smo prekinuli našim dolaskom. Ispred ateljea, trava je prekrivena guščijim perjem pomiješanim pepelom i ostacima od požara; pera su kao i djelovi paperja postali prljavi i teški. Zemljište je izmučeno: nikad takvo nije bilo. Dolazim kao opčinjena pred vrata ateljea, koja je tata već ofarbao; okna gornjeg dijela reflektuju teško jesenje sunce. Poslednji listovi kruške, prorijeđene na granama, prave sjenke koje se lagano dižu na vratima kao jasno disanje okolnog zraka.
Netaknuta fotelja je smještena na kraju glavnog zida, tamo gdje su nekada bila postavljena platna za prodaju. Moj otac je brzo nestao u susjednu prostoriju. Ja sam još uvijek na ulazu u atelje; sestra me zove da joj se pridružim dozivajući me velikim pokretima i izgovarajući riječi koje nisam čula zbog buke koju nisam mogla identifikovati. Upamtila sam male stepenice; dok hodam po vlažnim i klizavim daskama, moje stopalo se spotiče se o prazne konzerve farbe, propale od zemlje, namocene i crne. Došavši do sestre naslonila sam se na staru peć naspram glavnog zida. Moja gađenje je nestalo; spremna sam za zajedništvo srca u sredini pepela.
