Mišel Pepiat o Dadu

Evo dva teksta kritičara i istoričara umjetnosi Mišela Pepiata, komesara Dadove izložbe kao predstavnika Crne Gore na 53. Venecijanskom bijenalu 2009. godine.
Prvi tekst, Dado, crno na bijelo, pojavio se prvobitno na plaketi izdatoj povodom izložbe Dadovih grafika u Galeriji Žan Biše (Pariz), od 14. maja do 14. juna 1975. godine.
Drugi tekst je razgovor iz kataloga izdatog prilikom izložbe Dadovih crteža u Galeriji Izi Brašo (Pariz) od 16. novembra 1978. do 6. januara 1979. godine.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata
❧
Projekcija na
cijelom ekranu  

Dado, crno na bijelo

Pri prvom suretu i dugo poslije toga, teško je proniknuti u Dadu izvor njegovog surovog živopisa. Prijatan drugar koji voli da luta ulicama velikih gradova, krajnje druželjubiv, praveći grudve snijega golim šakama, otvoren na sva pitanja, on malo liči na morbidnog i začaranog usamljenika na kojeg njegova umjetnost neminovno upućuje.

Ubjedljiv već u toku popodnevnih šetnji zmeđu pločnika i kafana, utisak da smo se prevarili u umjetniku se potvrđuje kod njega, na selu. Idući u Eruval, gdje Dado stanuje od 1960. godine, čovjek je spreman na sve – na mračan haos, na nagomilane i pažljivo sačuvane grdobe – sem na tog boga Veksena, besmisleno nježnog. Vidjeti Dada u toj nasmijanoj ljepoti, okruženog djecom i mnogobrojnim životinjama, pratiti ga od jezerca do ružičnjaka prema slikaskom ateljeu sa ogoljenim gredama, dovodi još više u sumnju to da se u njemu – ovdje – rađaju grozomorna priviđenja.

Međutim, malo po malo daju se jasno osjetiti njegove prave opsesije. On vidi gubu u ruži. Po njemu, zdravlje je čekanje bolesti, kao što je život čekanje smrti. Pogled ovog crnogorskog Džekila i Hajda se pali, glas mu se puni toplim nagovještajima. Počinje da priča o katastrofama, o svakodnevnom divljaštvu i gluposti. Insistira na onome o čemu bi drugi radije ćutali. Raznježava se na invaziju čireva na koži, oživljava na sjećanje na grupnu masturbaciju u školi u Jugoslaviji. Život ga opčinjava svojim najkrhkijim vidovima. Pored njega za stolom, čovjek može pomisliti da ne siječe biftek, nego jedan trenutak smrti.

U saučesništvu koje stvara, čovjeka nije mnogo briga za tačnost njegovih pripovijedanja; jasno je da mu i sama realnost izgleda dovoljno katastrofalna da sama po sebi uključuje sva pretjerivanja. Istina je, grubost egzistencije ga je rano obilježila. On još uvek govori, na primjer, o urlanju starca koji je umirao pored njega u bolnici, o partizanima koje su Nijemci vješali na javnim trgovima i ostavljli da vise po nekoliko dana.

Užas i strah su oduvek urezani u njegov život. Svojom umjetnošću, on ih istjeruje iz sebe, on ih ponovo izmišlja. On iz njih izvodi svoje barokne majstorije, gura ih do krajnjih granica, rafinira svaki detalj da bi  uvijek izbili na najneočekivaniji način. Iz ove opsesivne aktivnosti izrodila se užasna porodica raskošno opisanih nakaza i idiota. To su učesnici ogromne ljudske komedije uhvaćeni u poslednjem trenutku raspadanja, gdje ono što još ostaje od života već pripada smrti.

Meso klizi sa kosti i otvaraju se nove rane. Za čudo, atmosfera je manje beznadežna nego što bi se reklo prema položaju žrtve. Uprkos suludim varijacijama mučenja kojima su izložene, kroz njih bljesne povremeno humor, čak ponekad i zrak sablažnjive veselosti. Iza njih, u spokojstvu neba, kao da se čuje odjek jednog ogromnog podrugljivog smijeha.

Dado se prije svega brine o likovnoj preciznosti svakog svog djela. Meso postaje ne samo najosjetljivije sredstvo izražavanja njegovog intimnog poimanja života, nego i neka vrsta testa za pikturalno izmišljanje u nedogled. U toj materiji koja nam je toliko bliska, svaki istinski pronalazak može samo da otvara rane.

∗

∗   ∗

Kada ovaj “nježan dželat” (kako Dado sam sebe naziva) progoni svoje žrtve grafičkim dlijetom, razvijaju se iste opsesije – kao što se i moglo pretpostaviti, ali su one preuzete drugim intenzitetom. Užas, groteskna surovost kao da su više koncentrisani, više doslovni. Nevino nebo Veksena je konačno nestalo; na tijelima, nekakav sivi otsjaj progutao je svježu ružičastost. Ovdje se sve dešava između potpune crnine i još dubljeg ništavila bijelog. Izrasle iz dvije krajnosti boje, ovi prizori propadanja još se jače nameću. Da bi izašle iz ovog crnila mastila, da bi se ovaplotili u ovoj bezbojnoj praznini, ličnosti se predstavljaju pravom silinom.

Dado reže grafike kao što slika: počinje sa jednom slikom koju kasnije ne prestaje da obrađuje i da mijenja. Mjeseci, čak i čitave godine prođu izmrđu prvobitnog, prijelaznog, i konačnog stanja jedne grafike. Kompozicija je često preorijentisana toliko, da ploča postaje od horizontalne vertikalna i da često od prvobitne kompozicije ostane samo jedan detalj. Najčešće ove ploče zadržavaju, skrivenu u metalu, čitavu istoriju svih preobražaja. U crnom dnu, pod slojevima smole koja ih zarobljava, još uvijek lutaju siluete odbačenih slika, kao u razbijenom ogledalu.

Tako izražena, crno na bijelo, ova vizija pogađa neposrednom i trezvenom silinom. Dok Dadovo slikarstvo predstavlja površinu mesa u raspadanju, njegovo dlijeto ga traži u dubini, dubeći i grebući tijelo kao da je i ono uzrok same bolesti. On otklanja i odbacuje sa preciznošću hirurškog skalpela. Podvrgnute tolikim suptilnim intervencijama, tijela postaju krhkija nego li ikada ; njihovo meso je toliko tanano, da izgleda da je satkano, kao paukova mreža, okolo kostiju.

U toj antologiji truleži samo nekoliko budnih glodara i šačica predmeta  izgleda da su postavljeni da bi preživjeli. Gvozdena stolica se drži čista i elegantna pod tijelom koje se na njoj raspada, najvjerovatnije već godinama; soba po kojoj su djeca razbijena kao porcelanske igračke ostaje potpuno netaknuta. Samo mreža, na koju se Dado često vraća, podražava meso umirući u malim komadima koje liče na ćelije.

Uprkos tehničkim prinudama, Dado je znao da sačuva fluidnost svog slikarstva. Ili bolje rečeno, uspeo je da je ponovo stvori, pošto se služio svim sredstvima zanata. Ova nesvakidašnja plastičnost u velikoj mjeri zavisi od raspona i suptilnosti njegovih boja: od bogatog i mekanog crnog do svijetlog i korozivnog sivog. Tehnički uspjeh, koji se nikako ne bi smio odvojiti od umjetničkog uspjeha, proističe iz dugogodišnje saradnje umjetnika i njegovog štampara, Alena Kontrua. Od 1967, kada je Kontru zainteresovao Dada za grafiku, zajedno su radili na obogaćivanju tehničkih mogućnosti, na usavršavanju sredstava za stalno adaptiranje neprekidnih transformacija. Nijedan deo rada jednoga ne bi se mogao uspješno sprovesti bez drugoga. Zbog toga ova izložba svjedoči ne samo o inventivnosti i spretnosti grafičara, nego i o znanju i strasti štampara.

Mišel Pepiat

O jednom razgovoru sa Dadom

Ovaj razgovor reprodukuje i rezimira tri različita intervjua. Sve je snimljeno na magnetofonu, ali kao u sličaju doslovnog prijevoda, prepisu koji slijedi nedostaju mnoge nijanse. Ironičan naboj, oklijevanja, povrijeđena sujeta, dobronamjerna ironija, cijela ta igra saučesništva između lovca-izjava i njegovog plijena (koji pristaje da bude ulovljan, ali na svom sopstvenom terenu…) nestaje kada se sve to stavi crno na bijelo. Nestaje takođe smijeh, koji nikada nije dugo nedostajao, i gestovi, i namigivanja. Na čitaocu je da ih rasporedi po svojoj volji, da na taj način možda oživi razgovor snimljen uživo.

Dado: Od prije dvije i po godine crtam praktično svakog dana, naročito kad nema više svjetlosti, predveče ili zimi. Poslije umora od slikanja uljem velikih platana,crteži percetom je trebalo da budu neka vrsta odmora – ili bar sredstvo da pobjegnem od slikarstva i da ga vidim drugim očima. Međutim, napraviti dobar crtež isto je teško kao napraviti dobru sliku, i u tome nema ničega odmarajućeg, jer da bi se napravilo bilo šta vrijedno, potrebno je biti napet. Mislim da postoji veliko saučesništvo između mojih slika i mojih crteža, ali sporost i težina stvaranja jednih i drugih je ista. Dešavalo mi se da osjetim da se slikarstvo suviše ogleda u crtežu – kada crtež postaje suviše tečan, suviše izrađen – i morao bih da prestanem i da ponovo počnem.

PEPIAT: Baviš li se istim problemima kada crtaš kao kada stvaraš skiku?

Ja se ne bavim problemima, to oni mene gone.

Ali u oba slučaja…

Mene u crtežu zanima, vidiš li, strogost, užasna strogost. Tu nema nikakve privlačnosti. To je tvrdo, kao so. Crtati percetom, to je posao recimo šezdeset puta sporiji nego crtati olovkom. Pero te koči i treba skoro urezati papir, kao pri tetoviranju, jer papir je jako osjetljiv, i u neku ruku kao koža. Hteo sam uvijek, kadgod sam se upuštao u to, da list pretrpi kao neku kišu otrova, ali da konačno postane lijep.

Dešava li ti se da izbrišeš, ili da napraviš više slojeva, kao na slikama?

Ne. Upravo je to strašnu u crtanju perom. Sve ostaje, sve je urezano kao u nekom elekrokardiogramu. A za mene je najljepše, razumije se, kad se volumeni i bjeline stvaraju na način koji nikada nisam zamislio.

Kada počinješ da crtaš, imaš li u glavi već neku sliku?

Ne. Nikako. Nesposoban sam da zamislin neku sliku, da je osjetim od početka. Nikada nisam znao šta to znači imati neku ideju u tom smislu. Kada radim, ja naročito pokušavam da uronim u nešto drugo, da izbjegnem život. A stvari u kojima sam uspio, rijetko se to dešava, to me pogađa kao neka nestreća, u neku ruku kao crijep koji ti padne sa krova – plaf! – i gotovo.

Umjetnost je za tebe sredstvo da izbjegneš?

Mislim da je svaka umjetnost, ne samo moja, konačno traganje za nekim drugim životom. To je, ako hoćeš, sredstvo da izbjegneš, ali strašno je to, i to je ono što je najzanimljivije u umjetnosti, ona vodi nekoj vrsti samo-izdaje. Čovjek može pokušati da se izvuče i da izbjegava da kaže koje ga to stvari muče, ali one se uvijek ponovo pojave.

Umjetnost na kraju uvijek kaže istinu.

Tačno. Kao u nekoj vrsti delirijuma. Ili ispovijesti. A pošto sebe ne vidim da se družim sa popovima, sa analitičarima i drugim vrstama govnara… Po mom mišljenju, rad koji ja obavljam je paralelan sa realnošću. Mislim da je to jedna realnost više – možda je strašno pretenciozno reći to. To nije realnost u kojoj živimo, to možda nije ni moja realnost, jer realnost mog rada postaje veća od moje realnosti, koja je ništavna, kao svačija. Međutim, drama koju doživljavam sa svojim radom ne zaslužuje više interesa od drame nekoga ko teško hoda.

Zašto ta realnost sadrži toliku opsesiju tijelima u raspadanju?

Tijela u raspadanju? Često mi se govorilo o raspadanju u vezi sa mojim radom, ali ja ne mislim da mora da bude tako. To je na površini, čisto folklorna strana. Znaš li šta mene fascinira, to je izvanredna, nemerljiva kompleksnost čovjekovog tijela. Jer kad se pogleda lice ili tijelo, ne vidi se samo kožni omotač, vidi se sve, u stvari sve, čak i bez viđenja ili opipavanja. Mogu vrlo lako da zamislim nekoga ko je zaljubljen da voli da dodiruje nerve, bubrege, organe onog drugoga. Za mene je, ako baš hoćeš, ljudsko tijelo cijeli univerzum, totalan i jedinstven svijet.

Ali odakle izlazi ta rasa čudnih ličnosti?

Eh, nemam pojma.

Nemaš pojma, ili nećeš da kažeš?

Ne usuđujem se.

Jesi li praznovjeran, u smislu da se plašiš da bi to moglo nestati, ako bi rekao?

Možemo reći da se ne plašim svog slikarstva ili svog crteža, nego praznine iz koje oni potiču. Ja ne znam šta je to praznina. A to naročito ne znam zato što neću da znam. U svakom slučaju, praznina je svuda oko nas, svaki čovjek, svaka stvar u njoj je utopljena.

Zar ne voliš da analizireš te stvari?

Užasavam se analize. To nas uvijek navodi na konstrukcije koje su po ukusu dana. Svaka mi analiza izgleda apsurdna, nezamišljiva. Ja mogu da konstatujem neke stvari samo kad se sa njima sudarim.

Kod tebe ima toliko osakaćenih udova, toliko mesa u truleži, da sam siguran da tebe ne zanima samo anatomija. Prije bi se reklo da se radi o opsesiji smrću?

Da. Za mene, najveći užas je u tome, što se sve zasniva na životu i smrti, na dobrom i na zlu. Sve pizdarije potiču iz toga. Mislim da od prapočetka ima jedna univerzalna i besprekidna idiotarija, kolikogod da je uvijek bilo izvanredno inteligentnih ljudi.

Ali jesi li ti izuzetno svjestan činjenice smrti? Ljudi koji gledaju tvoje slike često se loše osjećaju. Pri prvom kontaktu, mnogi osjete šok, pa čak i neki nagon odbijanja.

Misliš? Kakav komplimenat! Danas mi samo laskaš.

Ti si ipak toga i sam svestan!

Ne. Stvarno nisam. Ja ne mogu znati šta ljudi osjećaju pred mojim radom. Međutim, mogu da ti kažem da se sve više pitam da li je fizičko sakaćenje gore od podmuklih, skrivenih stvari, od uvreda… Fizička strana ranjavanja je možda jednostavno spektakularnija. Ja jednostavno sve stavljam u crtež, nikako se ne kontrolišem, i time otkrivam mnogo stvari.

Medjutim, ti ostaješ osjetljiv prije svega na ranjivost i na destrukciju.

Ja i jesam samo to - ranjivost i destrukcija. Bilo bi smiješno da to krijem. Umjetnici uvijek liče na svoja djela.

Imaju li ponekad ličnosti koje kreiraš odnos sa drugim slikama – fotografijama, na primjer – ili sa ljudima koje si možda negdje sreo, kao na primer svi ćelavci koje smo primjetili u Kupoli?

Ne. Međutim dešava se, tragično ili komično, da lice koje sam stvorio prođe ispred prozora.

To bi značilo da život podražava umjetnost, a ne obrnuto?

Tačno. Ako crtež dobro funkcioniše,  sve drugo pozira predamnom.

∗

∗   ∗

Na samom početku, rekao bih da si pravio portrete?

Da, kao klinac u svojoj kući u Crnoj Gori crtao sam oca, a zatim svoje drugove, tražeći od njih da prave grimase. Na taj način sam ušao u svijet iskrivljenih lica. Od početka sam tražio nezgrapne prizore. Kasnije, vrlo rano, oko sedamnaest ili osamnaest godina, počeo sam da crtam ličnosti koje više nisu imale ničeg sličnog sa nekim konvencionalnim izgledom – što mi je činilo dosta poteškoća u umjetničkoj štoli koju sam tada pohađao.

To je već bio svijet fantazije?

Jeste. Ako hoćeš, to je već bio loš san koji je počinjao. I koji traje još trideset godina kasnije.

Kakav je odnos taj san imao sa životom?

Recimo da je moj rad jedan loš san, a da je moj život drugi loš san. I da u celoj toj zbrci ima stvari koje se izdvajaju, ima i svijetlih trenutaka. Ali ja nikada nisam mogao da razdvojim san od jave. Malo je to razlog da tvrdoglavo ostajem u slikarstvu. Zašto san nije realnost, i zašto, kad ga panduri uhapse, on postaje realnost?

Kako se, po tebi, razvijao tvoj crtež?

To mi se pismo oslobodilo, koje je postalo lutalica – ako hoćeš da se igram kritičara umjetnosti. Ali izražava se uvijek ista teškoća postojanja. Možda je grubo da tako kažem, ali mislim da to ne mogu sakriti, očigledno je da ima nešto što nije u redu.

A ti to prihvataš?

Ako to odbijem, odbijam sve odjednom. U istinu se svoj život ne može promijeniti, uprkos svim danas modernim teorijama.

Postoji li tema koja povezuje crteže? Imam utisak da su neki sugerisali druge.

To je tačno. Sve je povezano. Postoji jedan jedini crtež koji nije nikada završen, koji ide do horizonta. To me, vidiš, uzbuđuje. Ali teme u pravom smislu riječi nema.

Možda tebe zanimaju samo prostor i odnosi masa?

Razumije se. Pitanje se čak i ne postavlja. Kada sam svjestan čisto likovne strane, na dobrom sam putu i ne precrtavam nešto što sam video u “Pari Maču” ili na ćelavim glavama u Kupoli. Shvataš?

U kom trenutku znaš da moraš da prekineš rad na jednom crtežu?

Kada mi je potrebna lova! Ne, uistinu, ja nikada nemam utisak da sam išta završio. Ali uijvek se nešto desi da ih okrenem ka zidu i da počnem iznova… Pravo da kažem, ja mislim da je moja fantazija, kako si ti to nazvao, neka vrsta realnosti. Mislim da moji crteži sadrže nešto što je Viktor Brauner nazvao “znakovi preteče” – najave stvari koje će nam se desiti.

U starosti?

Pošto se u životu skoro uvijek dešavaju samo ružne stvari – dobro, nećemo praviti priručnik očajanja, pa kažemo da će vrijeme srediti stvari, što je potpuno netačno. To je ljubazna riječ za djecu, ali u osam godina već je čovjek razumio da vrijeme ne sređuje ništa, nego naprotiv ždere, uništava.

I to osjećanje se obavezno prenosi u tvoj rad.

Razumije se. Moj rad je neka vrsta intimnog dnevnika – putna bilježnica ostajanja na mjestu, ako hoćeš. To je dokumenat koji ne bi trebalo da bude dosadan, što bi se moglo nazvati, mislim, umjetnošću. Tojest: morati govoriti o stvarima ne znajući zašto. A da bi dobio nešto dobro, to treba da bude teško. Ja mogu da napravim svakojakih slika lako, ali one ne bi ništa valjale. Treba da je bilo teškoće i muke, slike treba sebi nametnuti. Ako ne, to ti je konfekcija. Treba da ti slika ili crtež dođe kao zarazna bolest, da i ne znaš zašto. Eto. Zbog toga ne mogu analizirati i zbog toga se na moj rad ne mogu primjeniti nikakva estetska ili filozofska mjerila. Mogu se samo trpjeti, ako čovjek za to ima želju.

Preveo sa francuskog Franjo Termačić