Koristite tipke sa strelicama lijevo i desno na tastaturi da biste aktivirali prikazivanje slika jednu za drugom. ❧ Zadržite kursor na slici za više informacija. ❧ Klikom na slike povećavate ih do velikog i najvećeg formata.
Olivier Messiaen, Le Merle noir, Alexis Del Palazzo’s
Otkriće Vašeg djela koje ne može a da me ne uznemiri i impresionira je dio velikih misterija bezvremenih veza… Razumjeti se, a ne poznavati se, osim putem telefona…
Vaše ptice me okružuju, uokviruju lice moje majke. Tako su lijepe i puno govore o Vašoj prošlosti, o tom teškom proživljenom iskustvu koje prihvatam punog srca.
Oboje poznajemo Bol ali smo od njega jači, ja sa živim Sjećanjima, Vi kroz te ptice koje će me zauvijek pratiti.
Hvala Vam što ste u isti mah imali i oko i srce. Irena bi sigurno voljela da Vas je upoznala. Nastavite da Ptice govore, u ovom sivom svijetu, one su nam potrebne, kao i Vi.
Vi ćete biti sa mnom, s mojom majkom, s njenim knjigama, sa svim onima koji će se diviti “Ireninim Pticama”.
Deniz Epštajn (Denise Epstein)
Sreo sam Vas večeras Deniz, prvi put. Već smo se upoznali preko telefona prošle zime. Blagonaklonost kojom je zvučao Vaš glas me je raznježila. U stvari, ja sam vas od tada tako malo zaboravio, da sam želio da Vam, večeras, učinim skroman poklon od ovih nekoliko redova.
Prošlo je suviše malo vremena od tada, popravljajući moj manuskript posvećen djelu in situ savremenog slikara Dada, bio sam uzbuđen zbog objavljivanja posebnog materijala u genezi većeg broja umjetnikovih djela.
U stvari, Dadovo umjetničko izražavanje, u vrijeme njegovih razlicitih intervencija u kući Be-de-Nosak bilo je u potpunosti vođeno posebnom Remanencijom jedne žene “Marije L.”, prethodne vlasnice imanja.
Umjetnikovo ponovno otkriće ovog mjesta ne bi bez sumnje moglo biti bez prisustva za jedne opipljivih, a za druge neopipljivih uspomena.
S obzirom na ono što ću da Vam brzo saopštim, Deniz, nisam mogao da prestanem da mislim na to da je između Marije L. i Irene Nemirovski, Vaše majke, postojala jedna vrsta skromne ženske solidarnosti, kroz koju je Dado mogao i znao iskoristiti uzajamna nejasna sjecanja ta dva “sjajna rasijana bića”.
Neću ovdje oklijevati da Vam vratim osnovni dio koji Vam svakako pripada, u odnosu na Dadovo djelo koje je stvoreno sjećanjem na Vašu majku.
Deniz, uradili ste čaroban posao dešifrujući i objelodanjujući ovaj tekst koji je predstavljao posljednje djelo Irene N.: Francuska svita.
Vi ste bili inicijator neobičnog rađanja, pošto ste, učinivši to, i Vašoj majci na taj način povratili život.
Dado je najprije bio osvojen Ireninim riječima, jezikom snažnim i inventivnim . U njemu se otkrivao i portret vaše majke. Oči izgravirane drevnom melanholijom otkrivale su Inteligenciju u Opasnosti. Stvarno mislim da je zbog tih zjenica bliznakinja Dado postao ukrotitelj “Ireninih ptica”.
Te laste i sjenice, te sove i žune rođene iz umjetnikove mašte, kojima je nametnuo zanimljivu besramnost skretanja, su skromne žrtve tog “Odsutnog bića”, tako prisutnog kao što je sada prisutna Vaša majka za sve nas, večeras. Te lako isparljive “Ptice” predstavljaju krhku alegoriju jedne odsanjane slobode, materijalizovane Poletom.
Mogu Vam šaputati na uho Deniz kako se oslobađamo podrugljive tajne koju je pratilo spokojstvo, ovdje, Dadova stvaralačka ekspresija se bez sumnje sastoji iz najljepše počasti koju je umjetnik, taj Stalno Nemirni, mogao ukazati Vašoj mami, Vašoj “majci”, kako mi to pišemo na Balkanu, uvijek prisutnom u Dadu.
Deniz, ljubim Vas.
Janica Đurić