Dado, trinaest kartezijanaca

Ove slike pripadaju seriji slika koja je nazvana “Kartezijanci”. Slikane su uljem 1997. godine na drvenim površinama istih dimenzija (240 × 130 cm). Uz njih se nalazi tekst Klod Luj-Kombea, Dado, trinaest kartezijanaca, koji je najprije bio na pozivnici za izložbu pod istim imenom u Galeriji Rachelin-Lemarié, 1999. godine.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata
❧
Projekcija na
cijelom ekranu  

I sta bi bio kartezijanac – jedan od monaha najuzvišenijeg i najzatvorenijeg reda i stranac u svijetu, kojeg smo ikada upoznali – ako bi se iznenada probudio nag, raskaluđeren svoje vjerne duše, i bez Boga? Njegova usta koja mole u tišini bi ispustila krvavi vrisak kakav Dado čuje. Njegov zamišljeni pogled bi se iskolačio u praznini izvan smisla. Njegov jezik koji se kupa u očenašu bi visio do njegovog uda. Njegova glava koju poznajemo kao ćelavu i bogatu vajarskim efektima, bila bi opustošena, izmoždena, rasijana, razgolićena nepotrebne pameti. A kućica, njegovo jedino imanje na ovoj zemlji bez smisla, zalupila bi sve svoje prozore kao vilica. Takve su kosti, meso i utroba monaha koje je Bog napustio. Sve to leži među ugasnulim vulkanima u noći koja čuva stare stvari, gdje slikar, u egzilu čovječanstva, rasterećen težine, vraća dronjke vizije kojima zamara svoje slike – one koje bi mogle poslužiti kao pokrov velikim zamišljenicima koji nemaju ništa više da posmatraju.

Klod Luj Kombe (Claude Louis-Combet), 1998. godine.
S francuskog prevela: Sanela Demić