Dado – Za Anri Mišoa
ili Pisari Blokhausa
Koristite tipke sa strelicama lijevo i desno na tastaturi da biste aktivirali prikazivanje fotografija jednu za drugom. ❧ Zadržite kursor na fotografiji za više informacija. ❧ Klikom na slike povećavate ih do velikog i najvećeg formata.
Tekst ispod, Tableau, I, je neobjavljeni tekst Anri Mišoa. Poslije smrti autora Micheline Phankim ga je poklonila Dadu.
Stojeći, odrane kože, s glavom na koljenima, rastrzan, pobunjen, nag, u krvi, prividno neporažen, ne stvarno zabrinut, i dalje čuva spokojan izgled.
Užasno je vidjeti, kako bi i lagani, pahuljasti dodir zaludio, njene sada nezaštićene žive crvene usne. Slične nekoj vazi od pješčanog kamena sada su mudra i nijema usta koja nemaju nikakvih pritužbi.
Užasna ništavnost izmučenih i prevrnutih tkanina, crvenih krvavih vrpci, presječenih i probušenih glasnica, mišića koji podižu divlje razmaknute i isturene kapke, nijesu izmijenili mirni, odmjereni pogled, dobrog društva, onog koje čuva vjeru u ljudski rod, pravdu i jednakost.
Očajanje poslije prelaza izvitoperenog učenjaka nije došlo, kao ni bijes, ni osvetoljubivost.
Iza ogoljene lobanje, obrijane, otvorene, koju više ništa ne štiti, zahvaljujući jednom kamičku, jednom listu, jednom pikavcu, jednom komadiću gipsa koji je tu pao, spokojan čovjek, bez strepnje, razmišlja, vjerujući uprkos svemu u Društvo, i da neće više biti ponižavan kao neki drugi odnosno da neće biti više nikada “sluga”!
Henri Michaux, Slike, I
