Dado – Prvi Cetinjski bijenale, 1991.

Koristite tipke sa strelicama lijevo i desno na tastaturi da biste aktivirali prikazivanje fotografija jednu za drugom. ❧ Klikom na slike povećavate ih do velikog i najvećeg formata.

Fotografije: Lazar Pejović.

Dadov povratak? A da li je on ikud i odio s Cetinja? To što ga, s vremena na vrijeme, možda i po nekoliko godina, nema ovdje, nije odlazak. To je znak da ga, tamo u svijetu “povremeno zauvijek” zaboli duša. “Ja se ponosim time da nijesam nikada izašo iz Crne Gore duhom, osjećajem. A ustvari jesam i zbog toga sam na izvjestan način upravo nesretan… Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili iz ruke. Ja čupam te slike iz Crne Gore” priča Dado. Rad za Cetinjski bijenale 1991. godine, objektno-asamblažni organizam, nazvan Omaž Danilu Kišu, Dado je počeo sa dva masivna središnja objekta-sasušena stabla topola na zelenom rubu Vladičine bašte. Okitio ih je “cvijećem civilizazije”, otpadom sa ulica svake gradske periferije, što je u otvorenom prostoru djelovao kao slučajni nanos objekata. Ta ostavština urbanog života bio je pogled s druge strane na njegov ogoljeli izgled, poput vizura koje su definisali Emil Sioran ili Anri Mišo, ali preko ubijenih zmija i ptica, igarčaka Dadovog djetinjstva (Da li čovjek, ustvari ikad izlazi iz djetinjstva?), stvarni povratak onome što je “bilo a nije prošlo”.

Intervenisao je samo mjestimično, u cilju efektnije prezentacije materijala, crnim i crvenim.

Reagovanje Cetinjana, naviknutih na muzejske manifestacije i duh klasičnih vrijednosti, na Dadovu instalaciju bilo je istovremeno i njihov odnos prema koncepciji Cetinjskog bijenala. lako mu se ovo pitanje nije nametalo kao primarno, osjećao ga je i, odnekud iz podsvijesti izašao mu je odgovor Mnogi će se začuditi kad vide ove panjeve, konate i tantare. Misliće da se zajebavam ili da sam poludio. – Međutim, bez obzira na intimno razmišljanje, koje je, besumnje, Dado precizno definisao, njihova otvorena reakcija bila je gospostvena. I dalje su ostali uvjereni u njegovu izuzetnost.

lskupiteljska uloga umjetnosti u Dadovom radu jače se manifestovala njegovom demontažom i prebacivanjem u prostor ateljea. lstina to više nije bila ista instalacija. Zmijama, pticama, komadima sasušenog mesa, i raznovrsnom otpadu dodato je i nekoliko sobnih vrata iz stare roditeljske kuće, na kojima je fiksirao đačke akvarele i gvaševe sa prepoznatljivim likovima svojih sugrađana i jedan stari frižider. U nekoliko islikanih panela i slikarskih intervencija na panjevima (od stabala topola koja su se morala kidati), vezivni elemenat je ostao crno, odnosno crveni ton, kojima je pojedine objekte potpuno obojio, čime je istakao i formalne odnose. Kako je montaža istrgnuta iz pune svjetlosti (u njegovom ateljeu je dnevna svjetlost slaba), rad je harmonizovan i samo izrazitije forme su u polutami dobile dominirajuću ulogu.

Za njegov “jezik kvantiteta”, kako je sličan postupak nazvao Fernandez Arman, pojedini segmenti su, ipak se može reći trodimenzionalni preobražaji onog slikarstva za koje E. L. Smith kaže da su djela verističkog nadrealizma. Ovakav tretman elemenata i “izlaganje” ranih radova medugradski otpad i biološki materijal, logično navodi na pomisao da je u pitanju Dadova sumnja u vrijednosti tradicionalnog likovnog materijala i vjera u mngostrukost umjetničkog kazivanja. Naravno, uz nevjerovatnu hrabrost da se osvojeni slikarski vrh napusti. Da li samo zbog rada koji mu pruža veće zadovoljstvo?

Posebno je interesantno prezentiranje ranih radova u ovakvom dekoru. Za njegovo likovno ishodište, etapu u razvoju o kojoj se malo zna, najlakše je reći da su u pitanju deskriptivni detalji, ali ostaje, kao pjesnička slutnja, pomisao da je u pitanju odnos ne samo prema slikarskom osvrtanju, već i mnogo čemu drugom. Možda čak i svojevrsni komentar onoga što se u ovom trenutku naziva “Dadov povratak”.

“Sve je vezano, sve što se dešava je vezano. Nijesu iz nekog ćefa juče zaratili ljudi. Svako je radio da se tu napravi rat, pa je rat ispao” – veli Dado.

Dadov povratak ili dekor za jednu baroknu operu,
Mladen Lompar, 1991